Molimo pomaknite stranicu prema gore ili dolje

DJ,glazbenik i gurman

Razgovor o dalekim zemljama, bizarnim jelima i umornim kostima.

Alex Barck, jedan od osnivača Jazzanove, govori o tome zašto su DJ-evi novi gurmani. Razgovor o dalekim zemljama, bizarnim jelima i umornim kostima.

Berlin-Kreuzberg, Maybachufer. U jedno ljetno predvečerje u četvrtak sastali smo se s Alexom Barckom, voditeljem međunarodno poznatog kolektiva DJ-eva i producenata Jazzanova iz Berlina, kako bismo razgovarali o odličnoj hrani. Postoji li bolje mjesto za to od restorana? Predlaže da odemo u Life, japanski restoran koji se otvorio nekoliko tjedana prije nego što smo obavili ovaj intervju. Već tada postao je topla preporuka onih upućenih u gastronomsku scenu Berlina. Alex poznaje restoran i prisan je s vlasnikom, tako da nema opasnosti da će nas ove večeri prevariti što se tiče hrane.

Uspješan je DJ bogat, pa jede u skupim restoranima i automatski postane gurman, zar ne, Alex?
Nije to teorija koja se odnosi na mene jer pokušavam izbjeći klijentelu skupih restorana. Umjesto da razgovaraju s osobom s kojom večeraju, gledaju u svoje tanjure, poput psa usredotočenog na lopticu (smijeh). Radi se o tome da ako si DJ, uvijek putuješ nekud po svijetu, tako da se na kraju uvijek pokušaš pobrinuti da jedeš kvalitetno. Naporan je to posao i moraš se pobrinuti da dobiješ potrebnu energiju.

I bendovi provode mnogo vremena putujući, ali oni nisu baš poznati kao gurmani.
Istina je da DJ-evi imaju jednu veliku prednost: nastupaju sami, tako da je njima jeftinije platiti let (smijeh). To znači da dobivamo bolje letove i hotele, ali i puno bolji catering od onoga koji se obično dobiva iza pozornice. U jednom su trenutku DJ-evi – pogotovo oni na našoj sceni – odjednom počeli inzistirati da žele jesti u dobrim restoranima.

Koja je vaša priča, kako ste se počeli baviti ovime?
Ja sam iz Istočne Njemačke i odrastao sam u Istočnom Berlinu, gdje se hrana smatrala nekom vrstom sporednog proizvoda. Samo te trebala zasititi. A kada si mlad, nije ti toliko stalo, jedino što je važno jest da si sit. Godinama sam tako živio, kao tipični neženja. Ali tada sam upoznao svoju suprugu. Ona je Francuskinja.

... a ostalo je povijest.
(smijeh) Hrana je iznimno važna u Francuskoj i čine se da su svi hodajuće vinske enciklopedije, odmah znaju što pristaje uz neku hranu. Naravno da sam uživao u tome, ali ništa više od toga – ili sam tako barem mislio. Odjednom su i mene počeli doživljavati znalcem za vina. Osobnost moje supruge utjecala je na mene! Pozitivna je posljedica što je to potaklo moj interes i sada zapravo znam više od svoje supruge.

Kada bi napravili film, zvao bi se „Alex, gurman koji je oklijevao”.
Ne bih za sebe rekao da sam gurman jer volim jesti kod kuće, moja je supruga izvrsna kuharica. U kulturi hrane najviše uživam u njezinu društvenom aspektu, u prilici da upoznam ljude. Tako postupno naučiš više o tome.

Zajednički obroci i raspravljanje o hrani podsjeća me na pretraživanje ploča i razgovore o poslu u prodavaonici ploča.
Apsolutno. Naravno da možeš naručiti sve ploče na internetu, brzo je i jednostavno. Onda sjediš kod kuće s dvije tisuće ploča koje su sjajne, ali s kime razgovaraš o njima, s kime ih slušaš? Za mene je isto i s hranom. Nešto može biti zaista odlično, ali u jednom trenutku moraš reći: draže mi je izaći i jesti s nekim s kim se mogu dobro provesti, tko cijeni hranu i tko možda ima neke dobre ideje o toj temi.

Pretpostavljam da često upoznajete takve ljude na putovanjima?
Uvijek ima ljudi koji kažu: u Španjolskoj si, moraš popiti ovo ili ono vino. I kada si u Italiji moraš popiti baš ovo. Svako selo ima najbolje vino, najbolje maslinovo ulje. Obično pristanem i kušam jer volim raditi s prijateljima. Vrtim ploče za više-manje iste ljude posljednjih 20 godina. To je u japanskom stilu: radiš s organizatorom i pomažeš mu jer je sve stvar kompromisa.

„I tako se nađeš usred tog paralelnog svemira”

Čini se da vam je Japan posebno drag. Čak ste i predložili da se nađemo u ovom japanskom restoranu.
Ondje možeš ući u bilo koji restoran, može biti rupa ili ultra moderan, a u pozadini će puštati neku nevjerojatnu jazz pjesmu za koju bi volio da si je upravo ti napisao. Jednako su posvećeni hrani kao i glazbi. I dalje poštuju stare tradicije – nalaziš se usred te zapanjujuće kulture, tog paralelnog svemira i poslužuju ti fermentirani soju nattō za doručak, a ti pomisliš: „Ne bih to mogao pojesti ni za večeru!” E, to je život!

Različite zemlje, različiti običaji – morate li ponekad biti oprezni?
Kamo god da ideš u svijetu, ako se pridržavaš osnovnih načela pristojnosti i poštovanja, nemaš nikakvih problema. Kao DJ, često živiš u svom malom svijetu, okružen ljudima koji te vole. Moraš se potruditi i odmaknuti malo od svoje opreme. Tada odjednom otkriješ zanimljive stvari i saznaš kako stvari funkcioniraju u ovom čudnom svijetu. 

U kojim državama vam je hrana najdraža?
Veliki sam ljubitelj Indonezije, a pogotovo kineske hrane koju ondje možeš pronaći na svakom koraku. Proveo sam godinu dana na Réunionu, malom otoku u Indijskom oceanu, i hrana je bila neobična, ali vrlo dobra. Prava je mješavina utjecaja – francuskog, indijskog, kineskog, afričkog, kreolskog i domorodačkog. Nevjerojatno je kako izmiješaju sve u tavi i tako je nevjerojatno ukusno. 

„Kada pozovemo ljude na večeru, traže ovo jelo”

Što je to?
Rougail saucisse, dimljene kobasice pripremljene s posebnom mješavinom začina. Nevjerojatno je! Moja je supruga naučila to pripremati dok smo bili na Réunionu. Kada pozovemo ljude na večeru, traže ovo jelo. Ne može se reći da je to vrhunska kuhinja. To je vrsta hrane koja polako izumire. To je razumljivo jer ljudi danas više ne obavljaju teške fizičke poslove pa radije jedu lakša jela. 

Kad već govorimo o promjenama, putujete li još uvijek kao nekad?
Krenuli smo s Jazzanovom sredinom devedesetih, tako da je to bilo ludo razdoblje. Ali još uvijek putujem svaki vikend. To je odlično, jer volim puštati ploče, biti u klubovima, povezivati se s ljudima putem glazbe. Ali moram priznati da sam sad u dobi kada mi je putovanje postalo pomalo naporno. Na primjer, sutra moram ustati u šest ujutro da stignem na let za Sloveniju, nastupati ondje i onda putovati u Hrvatsku bez imalo sna da bih mogao ondje nastupati na festivalu popodne. U posljednjih 20 godina nakupio mi se golem manjak sna. Mogli biste me postaviti u kut i ja bih odmah zaspao. Nažalost, čak ni najukusnija hrana s time ne pomaže.

Autor: Nico Cramer
Slike: © PR, © Holger Talinski